February 18, 2018

Jedini bijeljinski sarač: Amovi, uzde, oglavine danas se prave tek da se održi tradicija

Jedini bijeljinski sarač: Amovi, uzde, oglavine danas se prave tek da se održi tradicija

Saračko-sedlarski i saračko-remenarski zanati ubrajaju se među najstarije, a riječ sarač arapskog je porijekla. Oprema za konje izrađuje se otkako se ove životinje koriste za jahanje i vuču, a u srednjem vijeku ovu opremu izrađivali su majstori sarači i sedlari.

Sarački zanat zapravo je vještina pravljenja raznih predmeta od kože, opreme za konje, opasača, kaiševa, torbi, bisaga, bensilasa, pletenih kandžija, remenja.

Radno sredstvo

Sredinom 20. vijeka i ovaj zanat počeo je naglo izumirati, zbog modernizacije poljoprivrede i sve šire upotrebe proizvoda od plastike.

U Bijeljini, nekad gradu zanata i zanatlija, u Zanatskom centru kod zelene pijace danas radi još samo jedan sarač, Nedžad Pilaković (55).

Nakon Prvog svjetskog rata u Bijeljini su radila četvorica sarača, a tradicija ovog zanata u familiji Pilaković održava se duže od 80 godina.

– Sarač je bio moj djed Husein, a ovim zanatom bavio se i moj otac Nijaz. Otac je imao saračko-sedlarsku radnju. Ovdje, na ovom mjestu, radnja postoji već 46 godina. Nekad je izrada opreme za konje bila mnogo zastupljenija, jer je svako domaćinstvo imalo barem par konja. Danas kompletno selo nema jedan par konja za vuču. Konji su nekad bili glavno prijevozno i radno sredstvo, dok se danas moj posao zasniva na sitnim popravkama i prepravkama. Izrađujem i opremu za konje, više radi održavanja tradicije. Nismo nikad išli na sajmove i vašare. Posla je bilo puno i mušterije su znale gdje mogu nabaviti dobru i kvalitetnu opremu za konje – priča Pilaković.

Saračka radnja otvorena već 46 godina

Njegova saračka radnja danas više služi kao turistička atrakcija. Nikad od Opštine ili od države nije dobio neku finansijsku podršku, kako bi se očuvao ovaj stari zanat.

– Svi nešto pričaju, nude i obećavaju, ali konkretne pomoći nema. Ostali smo nas trojica u Bijeljini koji se bavimo starim zanatima. Uz mene, tu su i ćurčija Đorđe Drvenica i užar Selim Šabanović. Mi nešto znamo napraviti i znamo nešto proizvesti. Ima još puno onih koji se svrstavaju u zanatlije, ali nešto čestito ne znaju napraviti – ističe Pilaković.

Dobra praksa

Dodaje da su u Evropi ovakvi zanati na cijeni i imaju potporu države. Kod nas je, nažalost, sve prepušteno zanatlijama – da se sami bore koliko mogu i do kada mogu.

– Nekad je zanatlija morao polagati stručni ispit da dobije majstorsko pismo, da prije toga šegrtuje, savlada sve tajne zanata. Danas se sve to improvizuje i više se insistira na teoretskoj nastavi u školama. Zanata nema bez dobre prakse. Sve je podređeno kompjuterima, tehnici i ponašanju u stilu „iz ruke u ruku“ – poručuje ovaj Bijeljinac i dodaje da ekonomska kriza mnogo utječe na sve, pa i na zanatstvo.

Borba za kvalitet  

– Sitna trgovina postala je pravilo ponašanja. Borim se da zadržim kvalitet i uvijek stojim iza svog proizvoda – govori Nedžad pokazujući hamove, oglavine, uzde i drugu opremu za konje.

Izrađuje i kožnu galanteriju, kaiševe, a bavi se i popravkom tašni.

Izvor: AVAZ

About The Author

Related posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *