Januar 24, 2020

AMAJLIJE Napitak u kolibi Milisava Jevtića

AMAJLIJE Napitak u kolibi Milisava Jevtića

Milisav Jevtić iz Amajlija kod Bijeljine u lugovima pored rijeke Drine, daleko od sela, napravio je kolibu a oko nje je uredio mali salaš. Svakom gostu nudi napitak blaženstva.

Kada se iz Amajlija poprilično odmakne “austrijskim putem” ili „militr (vojnim) putem“, koga je izgradila austrougarska vojska do Samurovića ade da bi na tom mjestu započela napad na Kraljevinu Srbiju, a time i Prvi svijetski rat 1914. godine, stigne se u šume, gajeve, njive i livade atara ovoga velikog semberskog sela, odakle se odvajaju uski i krivudavi puteljci do salaša i koliba na njima.

“Austrijski put” bio je strateški, u blizini granice sa Srbijom da bi omogućio brzo i efikasno grupisanje Austrougara 1914. godine i organizovanje velikog vojnog poduhvata. Tim putem su, nakon prelaska Franc Jozefovih hordi u Mačvu, dopremani hrani, oružje, oprema i ostala ratna tehnika, ali i dovođene svježe, odmorne jedinice. Prijeko su mačvanska sela Prnjavor, Lešnica i druga.

Tim putem su u Mačvu došli i najopakiji vojnici, zlodusi koji su izvršili masovne pokolje i ubistva seoskog stanovništva, o čemu je svjedočio i veliki prijatelj Srba doktor Arčibald Rajs.

Sada taj „militar put“ koriste seljaci iz Amajlija da lakše stignu do njiva i svojih imanja, posebno kada zapada snijeg kao i ovoga puta.

Snijeg je prekrio ravnicu, pa je sve djevičanski bijelo i nježno: voće, drveće, njive, grmovi, sjena, pčelinjaci… Prije snijega protutnjao je još jedan, doduše mali, povodanj plahovite Drine, pa su njene starače napunjene vodom. Površina im se zaledila, ali se niko ne smije otisnuti na taj led.
Prava zimska idila. Iz kolibe na Jevtića salašu poizdaleka vidi se visoko povjesmo dima. A baš taj stub dima za putnika i namjernika ovim prostranstvom je pravo ohrabrenje, jer će se ogrejati, ali i znak da tu ima ljudi.

Kolibar penzioner Milisav Jevtić, nekada poslovođa u bijeljinskim trogovinama, veli da salašu uvijek ima posla. Doduše, ne obimnog ali uvijek prijekog od prečeg, jer je potrebno namiriti ovce, kokoši, guske i psa, ali i voditi računa da se ne zaledi hidrofor sa vodom.

Jevtića salaš je između velike vrbove šume, zatim joha, graba, topole, bagrema, jasena i oraha, s jedne strane, te njiva, djeteliništa i zasada medonosnog drveta evodije. Pod snijegom su i Milisavljeve košnice, a pažnju privlače i njih četiri visoko postavljenih u krošnji velikog duda.

Snijeg škripi pod nogama, a pored rijeke zvukovi su glasniji – daleko se i razgovijetnije čuju nego u selu. Škripa smrznutog snijega nas je odala – odmah je naš dolazak osjetio domaćinov crni pas svezan za drveni čardak pun kukuruza. Njegov lavež bio je znak Milisavu da se nešto napolju događa. Dočekao nas je na vratima kolibe.

Salaš je domaćinski uređen. Liči na neveliko seosko domaćinstvo: koliba, sjenici, čardak, drvljanik, ovčarnik, svinjac, kokošinjac, mladi šljivik… Sve pod konac. Ograđeno, sređeno, složeno… Milina jedna. U kolibi kao u bilo kojoj dobro stojećoj seoskoj kući: knjige, namještaj, tepisi, televizor… Toplo je. vatra pucketa.

Milisav kao dobar domaćin svakog gosta ponudi svojim napitkom blaženstva. Čim se došljak raskomoti on,. ne počinje da ga priprema. Usput i objašnjava kako se priprema.

Recept napitka blaženstva jeste: u decilitar tople vode stave se dvije kašičice cimeta i isto toliko meda. Mješa se dok se ne rastvore med i cimet, a onda se pije. Po želji je popiti naiskap ili polako, srkati kao kafu. Bilo kako da se pije neopisivo su lijepi i ukus i miris pomješanog meda od evodije i začina cimeta. Još dugo nakon što se napitak ispije osjeća se u sobi miomiris napitka, a u ustima ukus čudesan ukus.

Domaćin taj napitak pije dva puta dnevno. Cimet kupuje na veliko, po kilogram ili dva, jer je bolji od onog manjeg pakovanja u kesicama koje koriste domaćice. Med je iz njegovog pčelinjaka, a voda je od “podzemne žice drinskih voda” koja se prostire od Gučeva, kod Loznice, pa sve do krajnjeg sjevera ravnica Mačve i semberije. Ostalo posluženje nudi kasnije, kada se izgubi ukus napitka u ustima. Miris meda i cimeta osjeća se još dugo.

Milisav dosta čita. Ima bogatu biblioteku. Sudeći po naslovima knjiga opredjelio se za klasiku. Dobro poznaje ljekovito bilje, a naučio je i da priprema čajeve i tinkture od njega. veli, ne liječi i ne zna da to čini, ali znajući sastave i osobine nekih trava, preporučuje ih ljudima. Dosta tih biljaka gaji u cvijetnjaku ispred kolibe, pored povrtnjaka i njiva, ali i u blizini pčelinjaka. Na vrijeme ih ubere, osuši na vjetru i kasnije koristi.
Šume i livade pored Drine prepune su ljekobilja. Milisav poznaje dosta ljekovitih trava, ali vjeruje da je to samo zanemarivo mali procenat od svega onoga što zaista raste u podrinjskim lugovima.

Njegovi salaš i koliba svima su usput i na putu – dolaze poznanici, rođaci, ribolovci, lovci, seljaci, nostalgičari, ljubitelji prirode. Svi piju Jevtićev napitak blaženstva. I ljuduju sa domaćinom. Doduše, i on ponekada ode na sat ili dva do sela ili Bijeljine, pa brže-bolje na salaš. Tu mu je sve potaman, Obavlja poslove, što mu pomaže očuvanju kondicije i zdravlja, čita, šeta, priča sa onima koji ga posjećuju… Veli, nikada mu nije dosadno, jer je vrijeme dobro isplanirao, pa ima vremena i za sebe, ali i za druge.

Nekada je Drina tekla pored njegovog imanja. Sada je tu starača u kojoj uvijek ima vode. Poslije posljednjeg povodnja puna je vode, a sa vodom je u nju ušla riba. Narednog ljeta ću je loviti, jer ova starača o nižem vodostaju nema vezu sa Drinom, pa riba ugine u plitkoj, mutnoj vodi bez dovoljno kiseonika.

Drina mu sada teče podalje od kolibe, na istok. Više od pola kilometra. Ni pri najvećem vodostaju, kada se izlije i poplavi značajan dio atara Amajlija, ne zalije Jevtićev salaš. Jedino se to dogodilo 2014. godine kada su naiše dvjestagodišnje vode ove plahovite rijeke.

Domaćin nudi novu šljivovicu, ali i lanjsku – po želji. Prosušilo se i meso. Prošao je i božićni post, pa se sada mogu jesti i čvarci ali i sa njima i pihtije, kulen, kobasice, krvavice, slanina… Neka od jela začinjena su travama koje je Milisav pažljivo birao za tu priliku.

Tišina u lugovima. Oglasi se po koji jastreb dok šestari tražeći hranu. Drina se povukla u korito, a tamo gdje se bila izlila ostale zaleđene lokve. Dva-tri kilometra nizvodno nalazi se Pavlovića most. Čuje se udaljena buka teških vozila, ali i onih koji tutnje Mačvom, kroz Prnjavor, njenom podrinskom magistralom od Šapca do Bajine Bašte. I ona nije daleko, samo iza atara tog mačvanskog sela.

Nakon dobrog gutljaja i zalogaja gostima, kada pođu kući, baš godina zimska hladnoća. Ušima prija i škripa snijega, na koju su u gradu već zaboravili. Osvježeni Jevtićevim čarobnim napitkom, a možda i zbog toga što su bar neko vrijeme bili na mjestu gdje davno stalo vrijeme, ponavljaju u sebi recept Jevtićevog napitka blaženstva – u decilitar tople vode staviti dvije kašičice…
Uzdravlje im bilo.

BN/Tihomir Nestorović

About The Author

Related posts

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Kopiranje sadržaja je zabranjeno.