Septembar 24, 2020

Kad Drina spaja ljude

Kad Drina spaja ljude

Oduvijek se pored rijeke Drine i sa njenih obala ljudi druže, zbližuju se i dogovaraju. Čine to i kada Drina pjeni i kada plavi, kada lomi i drobi, ali i kada oplića, pa se uparadi kao stara dama.

To druženje nastaje prvo na obalama Pive i Tare, od kojih ona nastaje ova plahovita rijeka, a onda se to zajedništvo, od Šćepan polja nastavlja duž cijelog njenog toka sve do ušća Drine u rijeku Savu kod Rače.

Tako je u fočanskom i višegradskom kraju, zatim kada Drina izbije iz svog veličanstvenog kanjona i stigne do Bajine Bašte, Ljubovije, Malog Zvornika i Loznice, gradova na njenoj desnoj obali, te Skelana, Bratunca, Drinjače, Zvornika, Kozluka, Šepka i većih mjesta na lijevoj obali rijeke Drine.

Ipak, najbolje se druže ravničari – Semberci i Mačvani, jer se rijeka Zelenika između njihovih ravnica lakše prelazi. Voda joj je mirnija, a obale niže, pa se može prelaziti čamcima.

Izgradnjom mostova kod Šepka i Badovinaca divlja ljepotica brže se, bezbjednije i lakše prolazi.
Vremena za ljudovanje pored Drine ima uvijek: u proljeće, u ljeto, jesen i zimu, ali samo kada omanje ratarski poslovi ili kada je „crveno slovo“, pravoslavni praznik.

– Drina nas je oduvijek spajala i nikada nam nije bila prepreka da budemo zajedno, pa čak i u najtežim vremenima. Povezani smo i rodbinski a to je i razlog više da, kada nema mnogo posla na njivama, budemo zajedno, uglavnom u kolibama, kaže Draguljub – Bata Cvetuljski narodni pjesnik i ugledni povrtlar iz sela Badovinci u Mačvi.

Semberci i Mačvani druže se najčešće u kolibama (poljskim kućama, salašima gdje gaje stoku i obrađuju zemlju) u atarima Prnjavora, Badovinaca, Crne Bare, Glogovca, Crnobarskog Salaša ili Prnjavora na desnoj, te Amajlija, Popova, Međaša i Balatuna s lijeve obale rijeke Drine.

– Doduše, i u sezoni velikih poslova često se sretnemo, jer mi Mačvani imamo veliki grunt na lijevoj strani rijeka. Sada nam je i lakše da budemo zajedno, jer se očas pređe preko Pavlovića mosta, kaže Branislav Arnautović iz Badovinaca.

I jedni id rugi imaju zajedničku ljubav – konje i konjarstvo. Skoro je da nema dobro stojećeg domaćina pored Drine a da nema bar jedno rasno grlo, uglavnom trkaće konje.

– Konji su nešto čemu ne možemo odoljeti. Nekada smo zajedno učestvovali na brojnim trkama i smotrama rasnih konja, ali nam je sada teže, jer postoji velika procedura da se prevede konj preko granice, kaže Saša Jovanović iz Popova.

Semberci i Mačvani pričaju o ženidbama i udajama, o slavama i svetkovinama, o sjetvi i žetvi, o poharama i poplavama, ratovima i svatovima, ali se priče uvijek i počinju i završavaju o konjima, o hipodromima, trofejima, džokejima, dobrim štalama… Pamte i Semberci i Mačvani sva rasna grla – galopere i trkače koji su osvajali najveće trofeje na hipodromima u Beogradu, Šapcu, Bogatiću, Bijeljini i drugim mjestima.

– Poznata narodna pjesma „Ah, moj Doro“ nastala je u Semberiji, tačnije u Bijeljini, a tome ima više od stotinu godina. Pjesmu su prihvatili i Mačvani, a onda se ona zapjevala i u drugim mjestima, objašnjava Jovanović.

Osim ove pjevaju se i druge pjesme – posve iste – sa istom arijom i riječima, samo što Semberci riječi pjesme izgovaraju ijekavskim, a Mačvani ekavskim dijalektom.

– Pjevaju se na obje obale Drine, pored ostalog pjesme: „Koliko ima odavde do Srema“, „Kad pogledam sa Cera planine“, „Osu se nebo zvijezdama“, „Drino, haj-vaj“ i druge, ali nam je, ipak, najdraža „Drino vodo, ne roni mi ade“, kaže Arnautović.
A u toj pjesmi da li Semberac da li Mačvanin moli rijeku Drinu da mu ne roni, da ne ruši ade i obale, ali i da ne oda njegove tajne, čak i one za koje ne smije ni majka znati.

Ni jedan kraj u slivu rijeke Drine nema toliko koliba i salaša kao što to imaju ravnice Semberija i Mačva. U kolibama se rađa, odrasta, momkuje i djevuje, ženi i udaje, ide se u ratove i svatove, ali i provode starački dani.

Ko zna iz koliko je koliba tajno preko Drine prevedena djevojka u Mačvu i obratno. Tako su i nastale rodbinske veze.
– Svuda se kaže koliba ali samo u Mačvi koleba. I nigdje više, uprkos tome što je riječ o poljskoj kući. Naime, kada je u vrijeme Miloša Obrenovića naseljavan ovaj dio Mačve, trebalo je graditi skoloništa.

Činjeno je to od pruća i blata, a nastambe su pokrivane travom ili slamom. Zateknu tako jednom nekog tek pristiglog čovjeka u Badovince, pa ga pitaju šta radi, a on odgovori “da pravi kućicu koja mu treba „k’o leb“ (kao hljeb)“, pa je tako i nastao naziv koleba, kaže publicista Miomir Filipović – Fića iz mačvanskog sela Radenković.

Uistinu – k’o leba, kao hljeba, i Sembercima i Mačvanima je potrebno druženje. Znaju oni to dobro, pa su zato uvijek zajedno – jer ih Drina spaja.

BN/Tihomir Nestorović

About The Author

Related posts

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Kopiranje sadržaja je zabranjeno.