Februar 06, 2019

Majci rečeno da je umro pri porodu, a on se nakon 30 godina pojavio u Bijeljini

Majci rečeno da je umro pri porodu, a on se nakon 30 godina pojavio u Bijeljini

Stotine roditelja iz zemalja bivše Jugoslavije, najviše iz Bosne i Hercegovine i Srbije, već godinama tragaju za svojom djecom. Riječ je o novorođenim bebama kojima se poslije rođenja gubi svaki trag.

Sumnja se da je u posljednjih 50 godina iz Srbije i BiH nestalo više od 10.000 beba. Priča svih roditelja je manje-više ista, piše Večernji list BiH. Trudnoće su bile uredne. Djeca su rođena na termin ili malo ranije. Majke su čule plač. Primalje su ih odnijele okupati da bi ujutro majkama bilo priopćeno kako su im djeca mrtva. Bez daljnjih objašnjenja, otpusnog pisma i tijela djeteta, majke bi bile upućene kućama. Kada bi tražile tijelo ili mogućnost da vide dijete, uglavnom su dobivale nesuvisle odgovore, poput toga da je beba već pokopana ili da ju ne mogu vidjeti.

Majkama nikada nije rečeno ni gdje su im djeca navodno pokopana, što im daje sumnju da su još živa. Nerijetko se radilo o blizancima te bi jedno dijete dali roditeljima, a za drugo bi liječnik ili babica tvrdili da je umrlo nedugo nakon rođenja.

Naime, na Facebook grupi “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” gotovo svakodnevno se javljaju majke koje traže svoju djecu. Uvjerene su da su ta djeca živa, odnosno žrtve organiziranog kriminala koji se prije tridesetak, četrdesetak godina odvijao preko BiH i Srbije. Dokaz da bi njihova uvjerenja mogla biti opravdana slučaj je iz Zenice gdje se dijete, koje je navodno umrlo, pojavilo kod bioloških roditelja nakon više od 30 godina.

Hanas Kovačević, jedan od osnivača spomenute Facebook grupe “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe”, tvrdi kako su navodno preminula djeca teška tema: “To su i jako teške potrage jer onaj tko traži treba poduzeti određene radnje da bi se nešto saznalo. Znam za slučaj navodno preminulog djeteta u zeničkoj bolnici. Riječ je o dječaku rođenom 1980, koliko se sjećam. Taj nestali dječak pojavio se u Bijeljini kod svoje biološke majke, a inače živi u Australiji”, objašnjava Hanas.

Ističe kako dječak, odnosno sada već odrastao muškarac, nije želio izlaziti u javnost s pričom, kao ni njegova biološka majka. “Rekao je da ti njegovi ‘roditelji’, uz njega, imaju još dvoje djece koja imaju istu sudbinu kao i on, tj. ‘umrla su po rođenju’. Zanimljivo je da u svim dokumentima tog, već sada odraslog, čovjeka piše mjesto rođenja Sydney, a prva adresa boravka po rođenju je, koliko se sjećam, Vareš, što nema logike ni zdravog razuma, ali to je u to vrijeme, čini mi se, bilo normalno”, nastavlja priču o ovom slučaju Kovačević. Dodaje kako su se i knjige rođenih i umrlih u to vrijeme krivotvorile, što dodatno otežava potragu.

“Znam za slučaj djeteta iz Konjica koje je sa svojih devet mjeseci starosti iz Konjica prebačeno u Sarajevo na liječenje, to je bilo 1966. godine. Nakon mjesec dana boravka u bolnici kontaktirali su roditelje da dođu po dijete jer je izliječeno. Otac je došao nakon dva dana u bolnicu po dijete i tu su mu rekli da je isto preminulo, ali nigdje groba nije bilo. Prošle godine sestra toga djeteta otišla je u matični ured provjeriti broj iz rodnog lista te je u toj knjizi na tom broju stajalo prazno mjesto, kao da nije nikada ni rođen”, kaže Kovačević, naglašavajući kako su to teške potrage zbog kojih nerijetko dobiva i prijetnje te upozorenja.

Koliko se može vidjeti po potragama u spomenutoj Facebook grupi, najviše slučajeva navodno umrlih beba zabilježeno je u zeničkoj i sarajevskoj bolnici te u Beogradu. Uz spomenutu Facebook stranicu, rodbina nestalih beba svoje priče iznosi i na stranici Ukradenebebe.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Europe. Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili iznenadnim smrtima beba.

Muris Demirović obratio se na objema stranicama u nadi da će pronaći svog brata blizanca. Blizanci Demirović rođeni su u maju 1991. u Tuzli te su bez znanja roditelja, a zbog navodnih problema s disanjem, prebačeni u beogradski Institut za zaštitu majke i djeteta. Tamo su bili dvadesetak dana, a roditeljima je javljano da su dobro. Sve dok jednom nisu dobili obavijest da je jedna beba umrla.

“Moji roditelji nikad nisu dobili dokumentaciju, smrtni list, nikad nisu saznali gdje je pokopan moj brat”, ističe Muris. On se povezao s Udrugom roditelja nestalih beba u Srbiji, koja uz pomoć Vijeća Europe iz Strasbourga tjera srbijanske vlasti da konačno donesu zakon o nestalim bebama.

Muris je išao u beogradsku bolnicu, pogrebna društva. I dobio potvrdu svojih sumnji.

“Na potvrdi piše da od 22. maja do 22. juna 1991. godine ni na jednom beogradskom groblju nije pokopana nijedna muška beba s prezimenom Demirović”, kaže Muris.

Tuzlanska bolnica veže se i uz još jedan slučaj nestalih beba, blizanaca bračnog para Dragice i Gorana Plauca, koji su uvjereni da njihove bebe, rođene u ljeto 1993., nisu umrle nego ukradene. Iz tuzlanskog Kliničkog centra, međutim, tvrde da nikad nisu bili predmet istraga u slučaju nestanka beba.

“U službenim evidencijama zabilježen je jedan zahtjev za izdavanje medicinske dokumentacije, koji su podnijeli roditelji koji su sumnjali u utvrđeni uzrok smrti njihova novorođenčeta”, navode iz UKC-a

“Dok god budem živa i imala posljednju kap krvi, tražit ću svoje sinove. Znam da su živi i sva dokumentacija koju posjedujem upućuje na to da su mi ukradeni, a ne umrli, kako to tvrde u Urgentnom kliničkom centru (UKC) u Tuzli, gdje sam 5. augusta 1993. godine rodila dva živa dječaka”, tako počinje potresna životna priča Dragice Plauc (52) iz BiH, koja godinama uzaludno traži svoje sinove jer joj nitko nije ponudio valjan dokaz da su umrli.

Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, liječnici su rekli da moraju ostati dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ove godine tragala sam za svojom djecom i doznala sam da su živi i prodani nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju djecu”, očajno je za medije prije nekoliko godina izjavila majka. Kucala je na mnoga vrata, tražila je odgovore, svi su je odbijali, pa i institucije koje bi trebale štititi pravnu državu i ustavno uređenje.

Cijeli tekst čitajte na ovom LINKU

About The Author

Related posts

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.