April 14, 2019

NA DANAŠNJI DAN POTONUO TITANIK Nikola se ukrcao na Titanik sa grupom od 16 Srba, a jedini je preživio

NA DANAŠNJI DAN POTONUO TITANIK Nikola se ukrcao na Titanik sa grupom od 16 Srba, a jedini je preživio

Na današnji dan prije 107 godina desila se jedna od najvećih svjetskih tragedija – potonuo je “Titanik”, tada najveći brod na svijetu i u smrt odnio oko 1.500 života. Jedan od rijetkih preživjelih je bio jedan Srbin rođen u Lici.

U pitanju je Nikola Lulić, koji je bolji život potražio u Americi, nakon što je pobjegao iz austrougarske vojske.

Nikola Lulić je rođen 24. februara 1883. godine u selu Konsko brdo nadomak Perušića u Lici, u tadašnjoj Austrougarskoj. Živio je u radničkoj porodici, a kao mladić pomagao je ocu Mileti i majci Bari oko stoke i imanja, dok ga nisu sa 19 godina regrutovali u austrougarsku vojsku, ali je brzo pobjegao.

– Niko nije znao da mi ispriča kako je pobjegao iz vojske, ali su u porodici uvijek pričali da nije htio da služi vojsci koja nije srpska – ispričao je u jednom intervjuu njegov praunuk Marko Lulić.

Marko Lulić je rekao da je o pradedi Nikoli najviše saznao od oca Ivana i djeda Bijelog.

Pošto nije mogao da se vrati kući, povučen avanturističkim duhom, negdje 1902. odlučio je da krene u Ameriku gdje je moglo dobro da se zaradi. Četiri godine radio je u rudniku u Minesoti, nakon čega se vratio kući kako bi obišao porodicu. Pošto ga je nakon dezertiranja prva žena Manda ostavila, oženio se Martom, osnovao porodicu, ali se zbog posla 1907. ponovo vratio u Ameriku.

Foto: Youtube screenshot

Poslije tri godine rada u rudniku, Nikola se ponovo vraća u rodno mjesto. Pošto nikako nije mogao da nađe posao kojim bi obezbijedio egzistenciju svoje porodice, jedina mogućnost je bila povratak u američki rudnik.

– Bilo je dosta problema oko karata, nije se znalo koji brod kad polazi, ali je on preko nekih svojih veza čuo za “Titanik”. Pošto su mještani Perušića od Nikole saznali da u Americi može dobro da se zaradi, okupi se njih 16 i odluče da krenu sa njim. Odlaze u Švajcarsku, a zatim u Sautempton u Engleskoj, odakle je “Titanik” isplovljavao – nastavlja Marko priču o svom pradedi.

Pošto se Nikola odlično služio engleskim jezikom i imao je puno iskustva sa putovanjima, Ličani odluče da im on bude vodič, a da mu zauzvrat kupe kartu za “Titanik”.

– Kupuju kartu za treću klasu i plaćaju je 170 franaka. Pričao je da je brod bio toliko veliki da ne osjećate da plovite, već da ste u nekom malom gradu. Pošto je bio putnik treće klase, pristup mu je bio ograničen, pa je mogao samo u spavaonicu, menzu i u prostoriju za razonodu, koja se nalazila u zadnjem dijelu broda – priča potomak Nikole Lulića.

Kasnije je pričao da su putnici prve klase nakon svake večere pravili gala zabave, koje je on nekad i čuo, ali da je o prisustvu na njima mogao samo da sanja.– Tog kobnog 14. aprila Nikola se kao i obično spremao za spavanje, ali se oko ponoći čuo potres. Pričao je da je osjetio samo malo podrhtavanje, ali je to možda bilo zbog pozicije njegove kabine koja se nalazila tačno na sredini broda. Posada je uvjeravala putnike da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Putnici treće klase za katastrofalni sudar “Titanika” sa ledenim brijegom saznali su tek kad su vidjeli da voda nadire u hodnike – prisjeća se porodične priče Marko Lulić.

Na “Titaniku” je bilo 16 čamaca za spasavanje putnika i četiri koja su bila namijenjena za posadu, što je znatno manje od potrebnog za više od 2.000 putnika. Lajt Loter, treći oficir “Titanika”, naredio je da u čamce za spasavanje mogu ući samo žene i djeca. Najveći bijes kod putnika izazvalo je to što su svi čamci koji su spuštani u vodu bili polupopunjeni.

Dvije verzije spasavanja

– Nikola je ispričao da se u toj gunguli i haosu našao u vodi. Postoje dvije verzije kako se on ukrcao u čamac i spasao. Jedna je da je na glavi imao oficirsku kapu i da su ga zbog toga izvukli iz vode. Druga, u koju više vjerujem, jeste da je iz jednog od čamaca u vodu palo dijete, a da ga je Nikola vratio. Majka djeteta, Norvežanka, pružila mu je ruku i on se popeo u čamac – priča Marko.

Priču o tome kako je spasao dijete, sam Lulić je tada ispričao lokalnim medijima.

– Kada je Titanik zaronio, ja sam, u društvu sa onima koji su plovili sa mnom, skočio sa najviše palube velikog broda. Otplivao sam na malu udaljenost i onda vidio bebu. Zgrabio sam je slobodnom rukom plivao što sam brže mogao prema jednom od čamaca za spasavanje – rekao je Nikola Lukić za “Njuz tribjun”.

Ubrzo pošto je ušao u čamac za spasavanje broj 15, po Nikolu i druge preživjele došao je brod “Karpatija”, koji ih je prevezao do Njujorka. Tada su novinari od njegovog saputnika Jana Jalševca čuli drugu priču.

– Što se tiče mog prijatelja Nikole Lulića, moram da kažem da je on spasen jer je zgrabio mornarsku kapu i stavio je na glavu – rekao je on.

Nakon spasavanja, Nikola odlazi kod rođaka Rajka Rosenića u Čikago, a nakon sedam dana nastavlja putovanje prema rudniku u Minesoti. Tu radi do kraja Prvog svjetskog rata, a zatim se zauvijek vraća u Liku.

– Nikad nije želio puno da priča o “Titaniku”. Dosta ga je mučila i savjest jer se izvukao, a slike davljenika su mu stalno prolazile kroz glavu. Od svih koji su pošli sa njim on je jedini preživio i to mu je u starosti teško padalo. Pričali su mi da se posljednjih godina života osamio i da nije htio ni sa kim da priča. Preminuo je 1962. godine u kući najstarije kćerke Marije – rekao je njegov praunuk Marko Lulić.

(Blic)


About The Author

Related posts

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.