October 16, 2018

Savo Milošević: Rane i traume nakon gubitka najdražih prate me cijeli život

Savo Milošević: Rane i traume nakon gubitka najdražih prate me cijeli život

Savo Milošević (45), bivši fudbaler i potpredsjednik Fudbalskog saveza Srbije, vratio se nakon izvjesne pauze u javnost. Ovog puta nije na fudbalskom terenu nego na daskama koje život znače. Ulogom estetskog hirurga u komediji – mjuziklu “Otkačene” Milošević je oduševio publiku. Predstava je premijerno izvedena polovinom aprila u Akademiji 28 u Beogradu.  

U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Milošević je govorio o tome kako se uopšte našao u glumačkim vodama, kakva je situacija ufudbalu danas, koliko često dolazi u rodnu Bijeljinu, a prvi put je javno govorio o teškim životnim tragedijama koje su ga zadesile. Govorio je na koji se način izborio i našao put da nastavi dalje nakon gubitka oca, djeda i mlađeg brata.

U roku od dvije i po godine ostao je bez oca, djeda i mlađeg brata Andrije. Porodicu Milošević je 2011. zadesila velika tragedija, kad je djed Savo ubio sina Stevu, fudbalerovog oca. Savin mlađi brat stradao je u saobraćajnoj nesreći 2013. godine.

Ljubitelj pozorišta

Danas Savi najveću sreću pričinjavaju djeca Nikola, Isidora i Boris, koje je dobio u braku s bivšom suprugom Vesnom.

Igrao je u brojnim zemljama svijeta, a prve korake napravio je u klubu Janja, odakle je nastavio karijeru u Fudbalskom klubu Partizan u Beogradu.

– Sticajem okolnosti, desilo se da zaigram u predstavi. S rediteljom Monikom Romić znam se odranije pa je tako ona došla na ideju i predložila mi ulogu, koju sam prihvatio. Inače, ljubitelj sam pozorišta decenijama, a čovjek voli svašta da proba – govori nam Milošević.

Jeste li maštali o tome da jednog dana zaigrate na sceni?

– Ne znam baš. Možda to nije bila mašta, ali iskreno, prošlo mi je nekoliko puta kroz glavu. No, nisam mislio da je to realno, jer ja sam amater u glumi, ljudi se posvete tome, godinama se izgrađuju da bi mogli biti dobri. Onda, morate imati i neku genetski predodređenu crtu, umjetničku. U životu sam se bavio i bavim malo drugačijim poslom, ali eto, sad se pružila prilika i zašto ne.

Komentari poslije premijere uglavnom su bili da ste dobro debitovali.

– Mislim da su ljudi oduševljeni kako sam to odradio, a meni je veoma bitno bilo da ne zabrljam, najviše zbog onih koji su profesionalci, jer je u pitanju progresivna predstava, koja se dugo pripremala i veoma je zahtjevna. Sve su to razlozi zbog kojih mi je bilo veoma važno da to prođe kako treba. Također, lijepo je i to što je publika fenomenalno reagovala. Uglavnom, prezadovoljan sam, ali o svojoj glumi ne bih pričao, jer sam ipak amater.

Je li Vam u neku ruku uloga u “Otkačenima” bila izazov?

– Nekome poput mene, koji nikad takvo nešto nije radio, svakako je izazov. Nekako sam se našao u novoj sredini, priči i okolnostima, za razliku od onoga šta sam cijeli život radio. Bilo je zahtjevno i komplikovano, trudio sam se da bar dio profesionalizma i discipline, koju imam u poslu kojim se bavim, prenesem i na glumu.

Moja ljubav

Šta je zahtjevnije, fudbal ili gluma?

– I jedno i drugo, i ne samo te dvije profesije. Svaki posao je komplikovan i težak. Još ako ga radite maksimalno ozbiljno i ako ste mu do kraja posvećeni…

Prve fudbalske korake napravili ste u klubu Janja iz Janje, a prekretnica u karijeri je bila kad ste kao 14-godišnjak dali gol omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije.

– Da, to su bili moji prvi koraci, bila su to lijepa vremena. Sjećam se te prekretnice, debitovao sam u tom meču. Ušao sam u posljednjih 20 minuta i uspio dati gol i ta utakmica je bila, vjerovatno, jedan od najznačajnijih momenata u mom životu. Poslije su ljudi iz reprezentacije čuli za mene i vidjeli me, a nakon toga je uslijedio poziv kadetske reprezentacije bivše Jugoslavije, i tako je sve počelo.

Zašto ste izabrali Partizan za nastavak karijere?

– Imao sam dosta ponuda u tom trenutku, ali Partizan je moja ljubav od djetinjstva. Kad sam dobio od njih ponudu, više nije bilo nikakve dileme.

Koliko često posjećujete rodnu Bijeljinu?

– Praktično svake nedjelje, a dobra stvar je što je veoma blizu Beogradu. Onda tamo imam i neku Akademiju u Etno-selu “Stanišići”, radimo s djecom i organizujemo turnire. Sve su to razlozi da često boravim u Bijeljini.

Kako provodite vrijeme sa porodicom?

– Evo, zatekli ste me na ručku s klincima. Trudim se da odvojim vrijeme za porodicu, jer su mi oni najpreči i na prvom mjestu. Imam predivnu djecu, koja su cijeli moj svijet i naravno da se trudim da što više vremena provedem s njima.

Iza Vas je, ipak, teška životna priča. Kako ste se izborili s bolnim trenucima, gubitkom svojih najbližih?

– Prije svega, vjerujem u Boga i sve ono što mi se desilo je nešto što je Bog odredio i uzalud mi je da postavljam pitanja zašto. Jednostavno kažem sebi: “Tako je Bog htio i moralo se desiti.” Život je prosto takav i moramo da idemo naprijed, jer nazad se, naprosto, ne može. Život i porodicu nisam mogao da biram niti da odlučim kakva će biti moja sudbina. Jednostavno, u tim teškim situacijama dvije stvari su me spasile i pomogle da prebrodim najteži period. To su Bog i djeca, zapravo porodica.

Zahvaljujući njima, pronašli ste pravi put.

– Znao sam i bio svjestan da se sve dešava s razlogom, iako se čovjeku čini da je najteže ono što se njemu dešava i prati ga, moramo biti svjesni da je oko nas u svijetu mnogo nesreće i teških sudbina. Skoro svi doživimo tešku priču, neko prije, neko kasnije, tako da nisam ni ja bio amnestiran od toga niti sam od nekoga bolji ili lošiji. Da bi se čovjek izvukao iz tog ličnog bola, mora pogledati širu sliku. To je život i niko vas ne pita hoćete li ga prihvatiti, i niko vas ne pita možete li dalje ili ne nego morate.

Samo sport

Hoćete reći da uvijek postoji gore i teže?

– Upravo to. Poenta je da shvatite da vam se ne dešavaju stvari zato što ste vi nešto predodređeni ili zato što ste rođeni negdje, što ste prokleti… Dešava se svima i prosto to je život, nekome je lakše, a nekome teže. Treba nastaviti dalje i biti dobar koliko god je to moguće, jer nema drugog puta.

Ne osvrćete se nazad?

– Jednostavno, ne može drugačije. Naravno, rane i traume koje doživite kad izgubite najdraže, prate vas cijeli život. Opet, vraćam se na ono što moram, a to je nastaviti živjeti, jer drugačije ne može i ne ide.

Na kraju, recite nam pratite li društvena zbivanja?

– Ne, posebno politička zbivanja. Prije nekoliko godina sam rekao da me politika više ne zanima i tako je. Ne čitam politiku u novinama, na portalima, samo sport i opuštajuće teme. Ništa nam dobro nije donijela, nije nam sada dobro, a neće biti ni u budućnosti. Zato se trudim da me takve stvari ne dotiču.

Djeca su prihvatila, shvatila…

Razgovarate li nekad s djecom o porodičnoj tragediji?

– Nismo pričali o detaljima, ali Nikola i Isidora već su odrasli i jasno im je sve. Znaju šta se dešavalo i bili su jako vezani za moju porodicu, roditelje, brata, kojih više nema, ali… Znaju, naravno, i nema tu šta da se mijenja. Zapravo ne može, na njima je bilo da prihvate i shvate, a to su i uradili.

Fudbal je moj život

Kako biste okarakterizirali trenutnu situaciju u fudbalu? 

– Sve pratim, jer radim za Evropsku fudbalsku asocijaciju (UEFA), već sam šest godina u Fudbalskom savezu Srbije, gdje sam potpredsjednik. Prosto je, fudbal je moj život i to je nešto što će ostati nepromijenjeno sve dok budem živio.

Promjene su rutina

Fudbal ste igrali u Engleskoj, Španiji, Rusiji… Gdje Vam je bilo najbolje poslovno i privatno?

– U Španiji svakako. Karakter i mentalitet ljudi koji tamo žive, vrlo je sličan ovom našem, onda klima, hrana i neke druge navike. Sve je slično ljudima s Balkana. S te strane sam se najlakše navikao i adaptirao na život u Španiji. U prijevodu, nisam ni morao da se adaptiram, jer je sve veoma slično. S obzirom na to u koliko sam klubova i država u životu bio, promjene su mi postale rutina.

/AVAZ/

About The Author

Related posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.